Na putu u Emaus

Na treću Uskrsnu nedjelju čuli smo o ukazanju učenicima na putu u Emaus (Lk 24, 13-35). Uvijek mi taj dio Lukina Evanđelja natjera suze u oči. Dugo sam razmišljala koji dio me najviše dirne? Što to Isus meni poručuje?
U ponedjeljak na biblijskom satu ponovo smo razmatrali taj Lukin tekst. I ponovo ista reakcija. Srce mi je počelo gorjeti i jedna misao se nametnula.

Način na koji dvojica učenika putuju u to do sada nepoznato,  nepronađeno mjesto slično je mom putu  traženja Istine. (Možda i vašem?). Krenimo redom. Cijeli život slušam i učim o Njemu na razne načine. Kao laik mogla bih satima pričati, tumačiti i prenašati drugima tu Istinu. A ipak kad je On stvarno tu kraj mene ja Ga ne vidim, ne prepoznajem ga u onim malim sitnim stvarima koje me okružuju. U zagrljaju djeteta, nježnom dodiru supruga, zahvalnom pogledu prijatelja i… I onda zapravo shvatim da ja vjerujem ali posumnjam u sve ono pročitano i nađeno blago koje mi je dozvolio da pronađem u Svetom Pismu. Nije li i njima  tumačio Pisma a oni Ga ne prepoznaše? I onda Ga nađem, srce mi uzdrhta, oči se otvore i shvatim da je On tu.

Nije li i njihovo srce gorjelo dok su s njim hodali prema Emausu? Pozvali su ga da ostane i on srca blaga, kakav jest, ostane s njima. I prepoznaše ga tek u lomljenju kruha. Koliko je puta meni trebalo da ga prepoznam, da uhvatim taj tračak Istine. Htjela bi to zauvijek zadržati ali On se izgubi i pusti me da se malo sama snađem,  onda se ja sama izgubim u traženju, a On već nađe način da shvatim da je sve od Njega i po Njemu. Naša ljudska spoznaja je ograničena i kad nešto „imamo“ zapravo želimo to i posjedovati. A Njega se ne može posjedovati možemo samo težiti da nam dozvoli da hodamo s njim kao i dvojica učenika. Simbolično je i to da je Emaus nepoznato mjesto. Ne simbolizira li to da je krenuti s Njim put u nepoznato? Nije li poći s Njim zapravo potpuno predanje? Prepuštanje „nepoznatom“ zapravo jedini pravi put i povjerenje? Srce koje „gori“ dat će odgovor jer razum za to nema sposobnosti.  

A onda opet kad pogledamo što su učenici zapravo očekivali od Isusa. Da izbavi Izraela. Od čega? Od zemaljskih lanaca koje je nametnuo Rim. A što mi očekujemo ? Pa zapravo isto. Uvijek zemaljsko. Daj mi Bože da budem sit, da imam posao, da imam što obući, da imam kuću, da imam… Nekako mi se čini da  kroz život mi od Njega očekujemo da bude zlatna ribica koja će ispuniti naše želje, kad se to ne dogodi onda smo razočarani. Postaje  krivac za naše neuspjehe i neispunjena očekivanja. Molitva postaje s vremenom mlaka, ponekad i potpuno nestane.

Kako ga mora boljeti naša nevjera? Razočaranje svojim životom pretvaramo u razočaranje Bogom.  A On je svoj život dao za nas i naše grijehe, otkupio sve naše slabosti!!! Ili pak, ispune nam se očekivanja, a mi onda zaboravimo da upravo On stoji iza toga. Zahvalimo li mu tada? Možda ponekad, ali ljepše se osjećamo vjerujući kako je to “MOJ“ uspjeh. To sam „JA“ učinio. Ego nam poraste ali…Onda se odjednom magla podigne i shvatimo Istinu. Spoznajući tu Istinu shvaćamo i istinu o sebi. Tamo gdje nam se razbiju snovi On posadi novu klicu prave vjere. To nam pak omogućuje da možemo nastaviti svoj put s uskrslim Kristom. I On nas uvijek ponovo zove. I kad odlutamo On će nas ponovo dočekati raširenih ruku i voditi, vući, nositi ili kako god to već bude potrebno. Samo se moramo prepustiti.

Ako se prepustimo i spoznamo tu Istinu  i mi možemo donijeti svakom čovjeku radosnu nadu  i moramo biti svjedoci Istine. Krist svojim uskrsnućem daje nadu koja spašava. Nisu li i ona dvojica učenika  požurili natrag u Jeruzalem posvjedočiti da su sreli uskrslog Isusa?!

Sjetih se sada i usporedba koju nam je na jednom biblijskom satu ispričao fra Bernardin. Rekao je kako ljudsku vjeru možemo usporediti s putovima.

• Prvi stupanj vjere je kao autoput. Čovjek ide u jednom pravcu a Bog u drugom. Čovjek je svjestan da je Bog tu negdje, ali ne želi promijeniti smjer svoga puta jer ne vidi smisao.
• Drugi stupanj vjere je kao jednosmjerna cesta s ugibalištima. Čovjek ide svojim putem, ne obazire se na Boga osim kad ga stisnu neke nevolje. Onda siđe na ugibalište na kojem ga On čeka. Kad nevolje prestanu čovjek se vrati na svoj put. I tako do slijedećeg problema i novog ugibališta…
• Treći stupanj vjere je taj da je put čovjeka i Boga isti, preklapa se, nadopunjava se. To je potpuna i istinska vjera. Takav čovjek vjeruje Bogu i prepušta se da ga vodi.

Na kojem se putu ti nalaziš?